13. 9. 2001. h o m e
broj 63



Nudizam i pedofilija

Najlon preko usta

Zlostavljači djece moraju postići dvije stvari: zadobiti dječje povjerenje i navesti ih da se svuku. Ako su mama i tata dijete već naučili da vjeruje golim muškarcima i nagovorili ga da se skine, slomili su dvije glavne djetetove obrane

Boris Beck



Collette Marie, crtež
U čemu je zločin pedofila Dietera P. iz Frankfurta, starog 64 godine, uhićena koncem kolovoza u Stubičkim Toplicama? On nije otimao djecu, nije ih napastovao, nije se pred njima svlačio i nije ih tjerao da se svlače pred njim, nije s njima ni na koji način uopće ni kontaktirao – on je samo na javnom mjestu snimao dječju igru i zabavu. U Istri su prošle godine zabilježena tri takva uhićenja, u nudističkim kampovima Monsena i Valalta, kada su s videokamerama zumiranima na djecu (ne svoju, dakako) zatečeni Austrijanac, Nijemac i Belgijanac. Pretprošle su godine novinari austrijskog dnevnika Kronen Zeitung putem Interneta kupili za 300 DEM od Rolanda H. iz njemačkoga grada Lörracha dvije kasete na kojima su se vidjele djevojčice u dobi od pet do trinaest godina kako se kupaju i sunčaju na običnim i nudističkim plažama. Pokazalo se da je Roland H. snimao djecu već godinama, i to po Francuskoj i Hrvatskoj. Budući da je djecu samo snimao, a nije ih i izravno seksualno zlostavljao, pušten je da se brani sa slobode. Bračni par Bruce i Rosemary Wylie, također nudisti, prijavili su policiji u prosincu 1998. u Jacksonvilleu na Floridi namještenici laboratorija u koji su donijeli razvijati filmove. Na optužbe da su djecu navodili na bludne radnje, odgovorili su da su fotografije snimali “bez seksualnih namjera”.

Unutarnji glas vrištao je Neeee!

“Tim je bio zdepast tridesetogodišnjak, a uvijek ga se moglo vidjeti s barem jednom kamerom obješenom preko trbuha. Volio je fotografirati djevojčice i dječake, i često bi zatražio dozvolu roditelja da snimi njihovo dijete. Fotografirao je moju kćer mnogo puta, ona se smiješila i pozirala pred njegovim fotoaparatom. Dok sam gledala povjerenje u očima svojega djeteta, nisam mogla i sama nemati povjerenja u njega,” opisuje majka dvanaestogodišnje djevojčice Tima Wilcoxa u ICONoclastu. Tim Wilcox bio je ugledan član američke nudističke udruge ASA (American Sunbathing Association, danas American Association for Nude Recreation), a 1985. dobio je njezinu nagradu za fotografa godine, za snimku dviju golih djevojčica.

Kako to izgleda kad vas snimaju na nudističkoj plaži? Collette Marie imala je jedanaest godina 1972. kada je u nudističkom kampu Willamettans u Oregonu upoznala Lonnieja, visokoga mršavog sredovječnog muškarca koji je kružio uokolo snimajući djevojčice, a da za to ni od koga nije tražio dozvolu. Ipak, zatražio je dopuštenje od Collette i njezine mlađe sestre koja je spremno pristala. Collette je oklijevala: “Znala sam da moram dokazati da nemam inhibicija ili ću u najmanju ruku čuti svoje od tate. Budući da Lonnie nije odustajao, složila sam se da me slika. Bio je poput tate, vrlo uporan. Izašla sam iz vode i stala pred njega, kako je i tražio, a on mi je dodao loptu za plažu s kojom je želio da poziram. Držala sam je ispred stidnih dijelova, ali me on zamolio da je podignem iznad glave. Moj je unutarnji glas vrištao Neeee!, ali znala sam da ga ne mogu poslušati. Bila sam uhvaćena u stupicu i on me snimio…”

Tim Wilcox bio je više puta osumnjičen zbog seksualnog zlostavljanja djece, ali do tada mu je bio dokazan samo jedan slučaj, kada ga je losanđeleški sud kao “mentalno poremećena seksualnog prijestupnika” uputio na liječenje u državnu bolnicu Patton. Ni Lonnie nije djecu samo snimao. Dok su se on i Collette Marie šetali navečer, sada već odjeveni, i razgovarali, pitao je djevojčicu smije li joj staviti ruku na majicu; Collette Marie mu je i to dopustila, a on ju je potom upoznao sa svojom suprugom i zamolio da roditeljima ne spominje kako ju je dodirnuo. Djevojčica je to ipak učinila, njezin je otac zaplijenio snimljeni film, a uprava je zamolila Lonnieja da smjesta napusti kamp. Iduće su ga godine ponovno sreli u nudističkom kampu u Britanskoj Columbiji – bio je na pozornici kao sudac na izboru za Miss.

Tamo gdje su djeca


Nikki Craft i policija
“Kada su Willieja Suttona pitali zašto je pljačkao banke, odgovorio je Zato što je ondje novac. E, pa, ako tražite golu djecu, logično je da idete na mjesta kao što su nudistički kampovi ili plaže gdje će biti gole djece,” riječi su Roberta Gatelyja, policijskog časnika koji je 1992. predvodio uhićenje silovatelja djece Josepha Wannera, također nudista, optuženoga za beskrajni niz pedofilskih zločina. Wanner je policiji postao zanimljiv nakon anonimne dojave, a prijavila ga je Nikki Craft, feministička aktivistica zahvaljujući kojoj je dolijalo barem pedesetak sličnih. Nju su početkom osamdesetih bezbroj puta uhitili na kalifornijskim plažama zbog toplesa: “Smatrala sam nepodnošljivom uvredom što mi vlada određuje kako da se odijevam, a sve u društvu u kojem korporacije eksploatiraju žene u toples barovima, pornografiji i reklamama odričući nam kontrolu nad svojim tijelima.” Zahvaljujući takvu angažmanu zaposlio ju je Lee Baxandall, predsjednik TNS-a (The Naturist Society Inc., druga najveća američka nudistička organizacija). Prvi je šok Nikki Craft doživjela sredinom osamdesetih u tijeku kampanje protiv Penthousea, kada se susrela s velikom količinom dječje pornografije. Ne samo da je mogla prepoznati nudističke kampove u kojima su djeca snimana, nego se i po stilu fotografiranja moglo pogoditi koji su poznati nudistički fotografi radili snimke; uz pedofilske pornografske časopise nalazili su se i nudistički magazini Nudist Moppets, Little Nudes i Brats, pa čak i vodič po nudističkim plažama koji je uredio Baxandall, a izdao TNS.

Još su joj veći šok predstavljali ljudi koje je upoznala na nudističkim skupovima i druženjima: muškarca koji je u kalifornijskom nudističkom kampu Elysium Fields danima pratio šestogodišnjakinju, a nekoliko se godina kasnije kandidirao za upravu TNS-a; drugog muškarca koji je 1983. u Los Gatosu napastovao u sauni djevojku, a da nije pozvana policija; grupu muškaraca u Arizoni 1984. koja je djeci bacala novčiće u bazen i promatrala ih kako rone – jedan je od njih kasnije masturbirao pred djecom, ali policija ponovno nije bila pozvana. Bila je nazočna i kada je u Sunny Restu iste godine primijećeno nekoliko muškaraca u različita doba dana s jednim dječakom čiji su roditelji bili odsutni iz kampa – među tim muškarcima bili su James O’Boyle, kasnije optužen za devedeset silovanja djece, Robert J. Schumann, već osuđivan pedofil, te Paul Zimmer koji je i osuđen, a po odsluženju kazne nastavio je biti nudist…

Jadno apatični

Sve veći i veći broj pedofila na koje je Nikki Craft nailazila u nudističkim kampovima uvjerio ju je: “Nudistički skupovi po čitavoj zemlji služe pedofilima da se povezuju međusobno te da se susreću s djecom, fotografiraju ih i stupaju s njima u spolne odnose, a uprava ne čini ništa efikasno da ih u tome spriječi.” Zagrijanost nudista za svoj pokret, to što ne vide ništa čudno u slikama gole djece, njihova želja da jednostavno provedu miran dan na plaži, veliki postotak onih slobodnog seksualnog ponašanja, poštivanje anonimnosti i diskrecija na koje su navikli – sve je to išlo pedofilima na ruku. Posebna je bila odgovornost urednika nudističkih časopisa o kojima je Nikki Craft pisala 1995. u On The Issues: The Progressive Woman’s Quarterly. Seksualizirane snimke povećavaju prodaju nudističkih časopisa, a slike nevine dječice i dostupnih žena prikrivaju činjenicu da se pokret sastoji pretežno od muškaraca. “Seksualni i komercijalni interesi nudističkih izdavača i fotografa često ih čini saveznicima – svjetonazorski i pravno – sa zlostavljačima djece, pedofilima i pornografima.”

Nudisti i pišu o sebi u tim časopisima. Primjerice, Bilten ASA-a iz srpnja 1990. donosi njihova mišljenja u prilog svojeg pokreta – Judy Olds, bivša Miss Nude World: “Za mene je to druga priroda. Vjerujem u to. Vjerujem da je to sigurno mjesto. Svi imaju nešto zajedničko.” Buddy Mesher: “Držim da sam dobro formirana osoba. Nemam poteškoća u pogledu seksa, odijevanja ili osobnih odnosa koji su danas toliko česti. Puno sam opušteniji i više u dodiru s ljudima od većine ostalih.” Gary Sharp: “Oduzima ponešto od draži latentne seksualnosti koja postoji dok su ljudi odjeveni.” Myra Mesher: “Možda ljudi misle da je to nešto drugo, da ima nešto seksualno, ali kada dođu ovamo vide da je to stvar druženja i to im iskustvo čini da se dobro osjećaju.” Carol Goldbergers: “Može se predvidjeti da će mnogi ljudi iz našega svijeta koji je seksualno orijentiran pretpostaviti da su i nudisti i nudistički kampovi seksualno orijentirani. Pa, ipak, ljudsko tijelo gubi mnogo od svoje fascinantnosti kada se prestanete igrati skrivača s njime. Oni koji prvi put dođu u nudistički klub istog su časa zatečeni koliko to mjesto nije seksi. Nudisti su uglavnom vrlo mirni, vrlo tihi, vrlo nesamosvjesni...”

… i “sramotno neobrazovani, skandalozno glupi i jadno apatični”, piše Nikki Craft na web stranici The Nudist/Naturist Hall of Shame, “kad treba nešto poduzeti u vezi s čovjekom koji među njima slijedi djecu ili ih fotografira.”

I zagrlila ga je



Collette Marie, crtež
Budući da je Roland H. snimao ne samo djecu nego i njihove majke s njima, policija je po videozapisu identificirala Andreu R., majku triju djevojčica koje su bile snimljene u Hrvatskoj. Vidjevši svoju djecu na tako nečemu, ostala je zapanjena. Bilo je i naivnijih. Majka dvanaestogodišnje djevojčice, koju je Tim Wilcox zlostavljao opisuje u ICONoclastu, koliko je sve signala za uzbunu prečula: na upozorenja prijatelja da se Wilcox previše zbližava s njima, odgovorila je da je samo “gladan pažnje i željan toga da nekomu bude do njega stalo”; nije reagirala kada je Wilcox djecu u nudističkom kampu, pa i njezinu kćer, uključio u Teen Pan Pal Club u kojem su klinci svojim navodnim prijateljima preko mora uz adresu slali i svoju golu sliku; pošto su sva zlostavljana djeca u kampu, pa i njezina kćer, počela Wilcoxa izbjegavati, ona ju je ohrabrivala da se druži s njim – rekla bi joj Vidi, ondje ti je Tim, a kći bi joj odgovorila Pa što?. Kći je bila pametnija od majke: kada ju je Wilcox zvao da s njim prenoći u motelu, ona je odbila; sama je prekinula dopisivanje čim je shvatila da prima čudna pisma; sama je prekinula druženje sa zlostavljačem. On je to teško podnio: kada su napuštali kamp, trčao je za njihovim autom mahnito mašući i obliven suzama. Želio se za rastanak zagrliti sa žrtvom. “Moja je kći bila ledenoga lica i ja sam rekla Ma, hajde, zagrli ga. I zagrlila ga je.

Kći je tek nakon nekoliko godina priznala majci da ju je Tim Wilcox zlostavljao, i napasnik je 1989. uhićen. Žrtva je ovako opisala zadnji rastanak na policiji: “Ponovno sam rekla ne. Onda mi je mama rekla da ga zagrlim, da moramo ići. Tako sam pružila ruke kroz prozor i zgrabila ga za vrat. Bila sam zbilja u napasti da mu ga iščupam, ali samo sam ga zagrlila i onda smo konačno otišli.” U drugi nudistički kamp, na novo ljetovanje: “Nisam željela ići, pa sam nosila majice koje su sezale do koljena. Osjećala sam se prljavo.” “Prevladavajuće ozračje u nudističkim kampovima u koje sam morala ići bilo je: Ovo je čisto, obiteljsko mjesto; ovdje smo svi zdravi, sigurni i slobodni, ne moramo se skrivati. Napokon, ljudsko tijelo nije ni pod kakvom represijom, tako da je skoro nemoguća bilo kakva seksualna devijacija. Svejedno, osjećala sam da je to samo proširen oblik negiranja jer ja se nisam osjećala sigurnom,” sjeća se Collette Marie svojega djetinjstva. I imala je pravo!

Senzualne, erotične, seksualne

Isto što se dogodilo Bruceu i Rosemary Wylie, dogodilo se i poznatom fotografu Jocku Sturgesu kada mu je FBI 1991. pretresao dom i zaplijenio tisuće fotografija djevojčica, mladih žena i obitelji koje je desetljećima snimao po europskim i kalifornijskim nudističkim plažama, a s nekima se za to vrijeme i zbližio (Mi nismo goli zbog slika, mi smo goli zbog ljeta i zato što smo živi, kaže djevojka u jednom njegovom albumu). Iste su godine i iz istih razloga brazilske vlasti zaplijenile i slike Fabia Cabrala, ali optužbe protiv jednoga i drugoga za dječju pornografiju na kraju su bile odbačene. Te fotografije djevojčica u dobi između deset i sedamnaest godina za jednog su od njihovih oduševljenih recenzenata, Jima Carvalha, “senzualne, često erotične, ponekad seksualne, ali nikada pornografske.” Oduševljenje nije Carvalhu pomutilo osjet vida: “Valja primijetiti i da su Sturgesovi modeli skoro uvijek potpuno goli; njegove fotografije vrve golim grudima, bedrima i spolovilima. Istovremeno, bez otkrivenih bedara ili genitalija, Cabralove su slike više seksi. U stvari, razlika je između Sturgesovih i Cabralovih slika uvelike nalik razlici između europskih nudističkih plaža i plaža u Riu. Na nudističkoj ćete plaži naći obilje golih tijela, ali ni daška seksa; na plažama Ria, gdje su zanimljivi dijelovi tijela (jedva) pokriveni, seks je svuda u zraku…”

Fotografski albumi Jocka Sturgesa New York: 1996-2000 i Anjos Proibidos (Zabranjeni anđeli) Fabia Cabrala, zajedno s albumima Davida Hamiltona, opća su mjesta svih nudističko-pedofilskih siteova (ozbiljni nudistički siteovi nemaju uopće slika). Njihova je glavna karakteristika što nema eksplicitne dječje pornografije, dakle djeca nisu uključena ni u kakve seksualne radnje ni sama, ni međusobno, niti s odraslima. Ne, sve je perverzno čisto, zdravo i ništa se kao ne mora skrivati: fotografije djece koja se kupaju (odjevena) na plažama u Riu, snimljena teleobjektivom; nudistički časopisi i knjige koji, gle čuda, uvijek na naslovnici imaju djevojčicu ili dječaka; linkovi na siteove s djecom manekenima, i opet odjevenima; narudžbenice za knjige o spolnom odgoju djece i mladeži; erotske priče o djeci; pretplata za Baby Vogue; i, kruna ponude, filmovi s plaža kakvi se snimaju i u Hrvatskoj.

Svodnik na dječjem rođendanu


Foto: Fabio Cabral
Ja sam, budala, danima istraživao kako se i gdje mogu na Internetu naći filmovi s golom djecom s nudističkih plaža, dovijajući se svakojakim mudrolijama, sve dok na koncu, slučajno, nisam otkrio da se mogu naći za manje od minute preko Yahooa, čak i uz uključen safe search koji bi trebao maloljetne zaštititi od takvih slika. Filmovi traju između pola sata i sat, a stoje prosječno od četrdeset do osamdeset dolara. Snimljeni su ili skrivenom kamerom na plažama, kada obično prate jednu grupu mladih kako se sunča, ili predstavljaju videozapise s nudističkih druženja. Ako želite, možete kupiti filmove na kojima djeca i mladi u nudističkim kampovima vježbaju jogu, bave se aerobikom, natječu se u raznim sportovima, ali i slave Valentinovo, Božić i rođendane. Dapače, imate i dokumentarne filmove iz privatnih stanova u kojima nudisti kuhaju, gledaju televiziju ili otvaraju poklone.

Filmove je, dakle, snimio i dao na prodaju netko iz kampa, netko tko je pozvan na rođendan, netko koga domaćini stana poznaju, i u tome je sav užas. Te promotivne fotografije koje reklamiraju filmove nešto su najsablasnije što sam ikad vidio: one koji su goli zbog ljeta i zbog toga što su živi snima roditelj, prijatelj, rođak ili susjed i prodaje, a da oni o tome nemaju pojma! Koliko ima takvih filmova, koliko ih se prodaje i koliki je promet njima na Internetu, ali i izvan njega, može se naslutiti iz policijske akcije okončane ovoga ljeta. Američka je policija nakon dvije godine praćenja razbila tvrtku Landslide Productions Inc koja je mjesečno na dječoj pornografiji na Internetu zarađivala milijun i pol dolara; njihove je stranice mjesečno posjećivalo pola milijuna ljudi. Tvrtku je vodio bračni par, muž je dobio doživotnu robiju, a žena 14 godina. Budući da je stranicu neko vrijeme kontrolirala policija, uhićeno je još stotinjak osoba. Amerikanci i inače prednjače u procesima protiv pedofila i skrbi za djecu. Svijest o problemu opada kako idete prema istoku: u Češkoj se zabilježi devetsto slučajeva godišnje, u Rumunjskoj devedeset, a Ejup Ganić je jednog pedofila u BiH čak i pomilovao; u Njemačkoj je maksimalna zatvorska kazna deset godina, u ostatku zapadne Europe pet, dok vas u Hrvatskoj puste, kako je pokazao slučaj Željka B. koji je napastovao 14 djevojčica i za to bio nagrađen zastarom. Indikativno je i da su tri pedofila u Istri ulovili stranci, dok je Dieter P. bio sumnjiv čuvarima još prošle godine, ali nisu se ništa usudili poduzeti.

Djeca praznih lica

Christine Wicker zabilježila je u svojem članku Djeca mogu biti u opasnosti u nudističkim kampovima (Dallas Morning News, 1992) izjavu Michaela O’Hara, inspektora koji je u tri prethodne godine uhitio četrdesetak osoba zbog dječje pornografije: “Dječji pornografi moraju postići dvije stvari prije nego počnu s radom: moraju zadobiti dječje povjerenje i navesti ih da svuku odjeću. Ako su vas mama i tata već ispunili povjerenjem i svukli, slomili ste dvije glavne djetetove obrane.” Taj lom ne ide uvijek lako. Majka žrtve Tima Wilcoxa sjeća se kako je njezina dvanaestogodišnja kći napisala 1985. članak za ASA-in bilten i u njemu opisala “svoja pozitivna iskustva kao nudističkog djeteta”: kako je prve večeri na nudističkom druženju držala oko sebe čvrsto omotan ručnik i kako su brzo njezine barijere pale zajedno s ručnikom, čim je riskirala i gola skočila u vruću kupelj. Jedanaestogodišnja Collette Marie bila je znatno tvrdoglavija u pogledu odbacivanja odjeće: protiv njezina plakanja i vrištanja nije pomagalo ni očevo uvjeravanje da je to za njezino dobro ni šamari. “Sjećam se kad me moj prefrigani otac izmamio iz odjeće. Rekao mi je da hoće da idem plivati, a to je značilo posve se razodjenuti (stroga pravila klupskog bazena). Natjerala sam ga da mi obeća da će mi vratiti odjeću kad otplivam; mislila sam da ću je imati ostatak dana ako mu ugodim time da gola plivam. On je obećao, a ja sam mu vjerovala. Otplivala sam i izašla, samo da ustanovim kako drži moju odjeću visoko iznad glave i gleda na mene samodopadno.”

Joseph Henry, čovjek koji je u životu napastovao 22 djevojčice, a devetogodišnju Kathy brutalno je silovao dok je bio upravitelj nudističkog kampa, svjedočio je 1985. pred Stalnim pododborom za Vladina pitanja pri Seantu SAD-a. Ovako je opisao svoje žrtve: “Možda se pitate kakva su ta djeca zaista? Kako se ponašaju kada su sa skupinom ljudi koja ih napastuje? Iskreno, ona su toliko psihički manipulirana da im je izraz lica prazan, kao da govore Završi već jednom s tim. Plaču li ili mi se suprotstavljaju? Obično ne. Zapamtite, djeca misle da su kriva koliko i ja. Znaju da drugi dječaci i djevojčice to ne rade, i zato valjda nisu dobra djeca. Uglavnom su preplavljeni osjećajem srama tako da jednostavno ispunjavaju želje odraslih.”

Slamanje dječjeg otpora


Foto: Jock Sturges
Naše su plaže sigurne jer na njima nije nikada uhićen pedofil. Točno? Krivo. Naša se djeca ništa ne bune, dakle sve je u redu. Točno? Krivo. Sram je ključ, sramu zbog seksualnog zlostavljanja prethodi sram zbog javnog svlačenja. Roditeljski argument Pa svi su goli ništa ne mijenja na činjenici da se i dijete mora skinuti. Dapače, stid je perverzno invertiran: neprihvatljivim se ponašanjem smatra biti odjeven. Budući da odjeveni skreću pažnju na sebe, a djeca se toliko žele konformirati i biti prihvaćena, roditelji imaju moćno oružje za slamanje dječjeg otpora. Potom mogu mirno držati glavu u pijesku sve dok im policija ne pokuca na vrata i pusti pedofilski film u kojem imaju glavnu ulogu.

Osjećaj srama o kojem govori Joseph Henry i sam dobro poznajem: i mene su kao dijete vodili na najlon plažu, kako se tada zvalo sve u vezi s FKK-om. Mrzio sam sve u vezi s njom i nisam nikako mogao shvatiti zašto se moramo kupati goli; roditelji, zauzvrat, nisu mogli shvatiti zašto me smeta Freie Körperkultur. Collette Marie mi je pomogla uvidjeti što: i ja sam se u cijeloj toj slobodi osjećao kao u zatvoru. Atmosfera je doista bila nezdrava: muškarci koji se voajerski šeću plažom i razgledavaju vizualnu ponudu; jedan je čak i masturbirao hodajući; homoseksualci odvojeni na jednom rtu, kao na izložbi; tek poneko dijete koje je uspjelo zadržati gaćice na sebi ili čak isposlovati milost da se ondje i ne kupa; čak i pravi pravcati pedofil koji je jednom sjeo pokraj mene, ali moj ga je otac otjerao i prije nego sam shvatio čemu je riječ (sjećam ga se kao danas: bio je zelen od straha. Policiju nije nitko zvao); stariji čovjek koji fotografira djevojčicu od trinaest-četrnaest godina za uspomenu – i sve to u samo jednoj uvali. Odahnuo sam kad sam se konačno izborio da ne moram odlaziti onamo, ali bilo je to tek u pubertetu.

Umjesto da roditelji slamaju volju svoje djece i na njih projiciraju osjećaje krivnje (čime Collette Marie objašnjava potrebu svojega oca da je ponižava izlažući ju pogledima drugih ljudi), bolje bi bilo da poslušaju savjet Josepha Henryja i ostvare takav odnos s djecom u kojem će se ona osjećati slobodna da se povjere. A što se tiče odraslih prijatelja djece (prokazanih i u zadnjoj epizodi crtića South Park) koji ih posjećuju u kuću, donose im darove i vode ih u parkove i na utakmice, Henry upozorava da postoji samo jedan kriterij: “najvažnije je što pravi pedofil želi biti nasamo s vašim djetetom, ne da bude s njim zajedno s vama, nego sam.”

Sigurnije za zlostavljače nego za djecu

Voajerizma i ostaloga ima, nesumnjivo, i na običnim plažama. Opasnost za djecu je, međutim, u tome što su na nudističkim plažama naučena (ili ih baš uče) da se druže s golim odraslima i da sami pred njima budu goli. Filmovi koji se iz dana u dan snimaju i prodaju pokazuju da na najlon plažama doista ne nedostaje perverznjaka, i da su oni djeci u najvećoj blizini. To su mladi simpatični fotografi, ugledni preplanuli pedesetogodišnjaci, postariji bračni parovi koji ulijevaju povjerenje, službene osobe iz kampa ili čak i druga djeca koja su već bila zlostavljana, a sada započinju život s druge strane tog okrutnog kreveta. U svakom slučaju, to je netko kome je ulaz u obitelj otvoren, a tko dobro zna iskoristiti dječji sram i njihovu potrebu da budu voljena.

I ja sam, kao i mnoga druga djeca, mislio da nešto nije u redu sa mnom. Članci koje je Nikki Craft napisala i skupila uvjerili su me da je sa mnom bilo i ostalo sve u redu, ali i da je problem neizmjerno ozbiljniji i opasniji nego što sam slutio, da pravi košmar u Hrvatskoj tek izranja s prvim uhićenjima. Žrtve se neće osloboditi patnje ne skinu li nevidljivi najlon s usta, koji ih sprečava da govore i da dišu, koji podnose zato što u tom osinjaku krivnje štite roditelje umjesto sebe. Nikki Craft, koja je od pobornice toplesa došla do toga da demonstrativno dolazi odjevena na nudističke skupove, dobila je od svojega poslodavca za nagradu otkaz. Nije ni čudo kad je napisala: “Nudizam je raj za seksualne grabežljivce – sigurnije mjesto za zlostavljače nego za djecu”.