 |
Nudizam i pedofilija
Najlon preko usta
Zlostavljači djece moraju postići dvije stvari: zadobiti
dječje povjerenje i navesti ih da se svuku. Ako su mama i tata dijete već
naučili da vjeruje golim muškarcima i nagovorili ga da se skine, slomili
su dvije glavne djetetove obrane
Boris Beck

Collette Marie, crtež | U
čemu je zločin pedofila Dietera P. iz Frankfurta, starog 64 godine,
uhićena koncem kolovoza u Stubičkim Toplicama? On nije otimao djecu, nije
ih napastovao, nije se pred njima svlačio i nije ih tjerao da se svlače
pred njim, nije s njima ni na koji način uopće ni kontaktirao – on je samo
na javnom mjestu snimao dječju igru i zabavu. U Istri su prošle godine
zabilježena tri takva uhićenja, u nudističkim kampovima Monsena i Valalta,
kada su s videokamerama zumiranima na djecu (ne svoju, dakako) zatečeni
Austrijanac, Nijemac i Belgijanac. Pretprošle su godine novinari
austrijskog dnevnika Kronen Zeitung putem Interneta kupili za 300
DEM od Rolanda H. iz njemačkoga grada Lörracha dvije kasete na kojima su
se vidjele djevojčice u dobi od pet do trinaest godina kako se kupaju i
sunčaju na običnim i nudističkim plažama. Pokazalo se da je Roland H.
snimao djecu već godinama, i to po Francuskoj i Hrvatskoj. Budući da je
djecu samo snimao, a nije ih i izravno seksualno zlostavljao, pušten je da
se brani sa slobode. Bračni par Bruce i Rosemary Wylie, također nudisti,
prijavili su policiji u prosincu 1998. u Jacksonvilleu na Floridi
namještenici laboratorija u koji su donijeli razvijati filmove. Na optužbe
da su djecu navodili na bludne radnje, odgovorili su da su fotografije
snimali “bez seksualnih namjera”.
Unutarnji glas vrištao je
Neeee!
“Tim je bio zdepast tridesetogodišnjak, a uvijek
ga se moglo vidjeti s barem jednom kamerom obješenom preko trbuha. Volio
je fotografirati djevojčice i dječake, i često bi zatražio dozvolu
roditelja da snimi njihovo dijete. Fotografirao je moju kćer mnogo puta,
ona se smiješila i pozirala pred njegovim fotoaparatom. Dok sam gledala
povjerenje u očima svojega djeteta, nisam mogla i sama nemati povjerenja u
njega,” opisuje majka dvanaestogodišnje djevojčice Tima Wilcoxa u
ICONoclastu. Tim Wilcox bio je ugledan član američke nudističke
udruge ASA (American Sunbathing Association, danas American
Association for Nude Recreation), a 1985. dobio je njezinu nagradu za
fotografa godine, za snimku dviju golih djevojčica.
Kako to
izgleda kad vas snimaju na nudističkoj plaži? Collette Marie imala je
jedanaest godina 1972. kada je u nudističkom kampu Willamettans u Oregonu
upoznala Lonnieja, visokoga mršavog sredovječnog muškarca koji je kružio
uokolo snimajući djevojčice, a da za to ni od koga nije tražio dozvolu.
Ipak, zatražio je dopuštenje od Collette i njezine mlađe sestre koja je
spremno pristala. Collette je oklijevala: “Znala sam da moram dokazati da
nemam inhibicija ili ću u najmanju ruku čuti svoje od tate. Budući da
Lonnie nije odustajao, složila sam se da me slika. Bio je poput tate, vrlo
uporan. Izašla sam iz vode i stala pred njega, kako je i tražio, a on mi
je dodao loptu za plažu s kojom je želio da poziram. Držala sam je ispred
stidnih dijelova, ali me on zamolio da je podignem iznad glave. Moj je
unutarnji glas vrištao Neeee!, ali znala sam da ga ne mogu
poslušati. Bila sam uhvaćena u stupicu i on me snimio…”
Tim Wilcox
bio je više puta osumnjičen zbog seksualnog zlostavljanja djece, ali do
tada mu je bio dokazan samo jedan slučaj, kada ga je losanđeleški sud kao
“mentalno poremećena seksualnog prijestupnika” uputio na liječenje u
državnu bolnicu Patton. Ni Lonnie nije djecu samo snimao. Dok su se on i
Collette Marie šetali navečer, sada već odjeveni, i razgovarali, pitao je
djevojčicu smije li joj staviti ruku na majicu; Collette Marie mu je i to
dopustila, a on ju je potom upoznao sa svojom suprugom i zamolio da
roditeljima ne spominje kako ju je dodirnuo. Djevojčica je to ipak
učinila, njezin je otac zaplijenio snimljeni film, a uprava je zamolila
Lonnieja da smjesta napusti kamp. Iduće su ga godine ponovno sreli u
nudističkom kampu u Britanskoj Columbiji – bio je na pozornici kao sudac
na izboru za Miss.
Tamo gdje su djeca
 Nikki
Craft i policija | “Kada su
Willieja Suttona pitali zašto je pljačkao banke, odgovorio je Zato što
je ondje novac. E, pa, ako tražite golu djecu, logično je da idete na
mjesta kao što su nudistički kampovi ili plaže gdje će biti gole djece,”
riječi su Roberta Gatelyja, policijskog časnika koji je 1992. predvodio
uhićenje silovatelja djece Josepha Wannera, također nudista, optuženoga za
beskrajni niz pedofilskih zločina. Wanner je policiji postao zanimljiv
nakon anonimne dojave, a prijavila ga je Nikki Craft, feministička
aktivistica zahvaljujući kojoj je dolijalo barem pedesetak sličnih. Nju su
početkom osamdesetih bezbroj puta uhitili na kalifornijskim plažama zbog
toplesa: “Smatrala sam nepodnošljivom uvredom što mi vlada određuje kako
da se odijevam, a sve u društvu u kojem korporacije eksploatiraju žene u
toples barovima, pornografiji i reklamama odričući nam kontrolu nad svojim
tijelima.” Zahvaljujući takvu angažmanu zaposlio ju je Lee Baxandall,
predsjednik TNS-a (The Naturist Society Inc., druga najveća
američka nudistička organizacija). Prvi je šok Nikki Craft doživjela
sredinom osamdesetih u tijeku kampanje protiv Penthousea, kada se
susrela s velikom količinom dječje pornografije. Ne samo da je mogla
prepoznati nudističke kampove u kojima su djeca snimana, nego se i po
stilu fotografiranja moglo pogoditi koji su poznati nudistički fotografi
radili snimke; uz pedofilske pornografske časopise nalazili su se i
nudistički magazini Nudist Moppets, Little Nudes i Brats, pa čak i
vodič po nudističkim plažama koji je uredio Baxandall, a izdao TNS.
Još su joj veći šok predstavljali ljudi koje je upoznala na
nudističkim skupovima i druženjima: muškarca koji je u kalifornijskom
nudističkom kampu Elysium Fields danima pratio šestogodišnjakinju, a
nekoliko se godina kasnije kandidirao za upravu TNS-a; drugog muškarca
koji je 1983. u Los Gatosu napastovao u sauni djevojku, a da nije pozvana
policija; grupu muškaraca u Arizoni 1984. koja je djeci bacala novčiće u
bazen i promatrala ih kako rone – jedan je od njih kasnije masturbirao
pred djecom, ali policija ponovno nije bila pozvana. Bila je nazočna i
kada je u Sunny Restu iste godine primijećeno nekoliko muškaraca u
različita doba dana s jednim dječakom čiji su roditelji bili odsutni iz
kampa – među tim muškarcima bili su James O’Boyle, kasnije optužen za
devedeset silovanja djece, Robert J. Schumann, već osuđivan pedofil, te
Paul Zimmer koji je i osuđen, a po odsluženju kazne nastavio je biti
nudist…
Jadno apatični
Sve veći i veći broj
pedofila na koje je Nikki Craft nailazila u nudističkim kampovima uvjerio
ju je: “Nudistički skupovi po čitavoj zemlji služe pedofilima da se
povezuju međusobno te da se susreću s djecom, fotografiraju ih i stupaju s
njima u spolne odnose, a uprava ne čini ništa efikasno da ih u tome
spriječi.” Zagrijanost nudista za svoj pokret, to što ne vide ništa čudno
u slikama gole djece, njihova želja da jednostavno provedu miran dan na
plaži, veliki postotak onih slobodnog seksualnog ponašanja, poštivanje
anonimnosti i diskrecija na koje su navikli – sve je to išlo pedofilima na
ruku. Posebna je bila odgovornost urednika nudističkih časopisa o kojima
je Nikki Craft pisala 1995. u On The Issues: The Progressive Woman’s
Quarterly. Seksualizirane snimke povećavaju prodaju nudističkih
časopisa, a slike nevine dječice i dostupnih žena prikrivaju činjenicu da
se pokret sastoji pretežno od muškaraca. “Seksualni i komercijalni
interesi nudističkih izdavača i fotografa često ih čini saveznicima –
svjetonazorski i pravno – sa zlostavljačima djece, pedofilima i
pornografima.”
Nudisti i pišu o sebi u tim časopisima. Primjerice,
Bilten ASA-a iz srpnja 1990. donosi njihova mišljenja u prilog svojeg
pokreta – Judy Olds, bivša Miss Nude World: “Za mene je to druga priroda.
Vjerujem u to. Vjerujem da je to sigurno mjesto. Svi imaju nešto
zajedničko.” Buddy Mesher: “Držim da sam dobro formirana osoba. Nemam
poteškoća u pogledu seksa, odijevanja ili osobnih odnosa koji su danas
toliko česti. Puno sam opušteniji i više u dodiru s ljudima od većine
ostalih.” Gary Sharp: “Oduzima ponešto od draži latentne seksualnosti koja
postoji dok su ljudi odjeveni.” Myra Mesher: “Možda ljudi misle da je to
nešto drugo, da ima nešto seksualno, ali kada dođu ovamo vide da je to
stvar druženja i to im iskustvo čini da se dobro osjećaju.” Carol
Goldbergers: “Može se predvidjeti da će mnogi ljudi iz našega svijeta koji
je seksualno orijentiran pretpostaviti da su i nudisti i nudistički
kampovi seksualno orijentirani. Pa, ipak, ljudsko tijelo gubi mnogo od
svoje fascinantnosti kada se prestanete igrati skrivača s njime. Oni koji
prvi put dođu u nudistički klub istog su časa zatečeni koliko to mjesto
nije seksi. Nudisti su uglavnom vrlo mirni, vrlo tihi, vrlo
nesamosvjesni...”
… i “sramotno neobrazovani, skandalozno glupi i
jadno apatični”, piše Nikki Craft na web stranici The Nudist/Naturist
Hall of Shame, “kad treba nešto poduzeti u vezi s čovjekom koji među
njima slijedi djecu ili ih fotografira.”
I zagrlila ga je

Collette Marie, crtež | Budući da je Roland H.
snimao ne samo djecu nego i njihove majke s njima, policija je po
videozapisu identificirala Andreu R., majku triju djevojčica koje su bile
snimljene u Hrvatskoj. Vidjevši svoju djecu na tako nečemu, ostala je
zapanjena. Bilo je i naivnijih. Majka dvanaestogodišnje djevojčice, koju
je Tim Wilcox zlostavljao opisuje u ICONoclastu, koliko je sve
signala za uzbunu prečula: na upozorenja prijatelja da se Wilcox previše
zbližava s njima, odgovorila je da je samo “gladan pažnje i željan toga da
nekomu bude do njega stalo”; nije reagirala kada je Wilcox djecu u
nudističkom kampu, pa i njezinu kćer, uključio u Teen Pan Pal Club
u kojem su klinci svojim navodnim prijateljima preko mora uz adresu slali
i svoju golu sliku; pošto su sva zlostavljana djeca u kampu, pa i njezina
kćer, počela Wilcoxa izbjegavati, ona ju je ohrabrivala da se druži s njim
– rekla bi joj Vidi, ondje ti je Tim, a kći bi joj odgovorila Pa
što?. Kći je bila pametnija od majke: kada ju je Wilcox zvao da s njim
prenoći u motelu, ona je odbila; sama je prekinula
dopisivanje čim je shvatila da prima čudna pisma; sama je prekinula
druženje sa zlostavljačem. On je to teško podnio: kada su napuštali kamp,
trčao je za njihovim autom mahnito mašući i obliven suzama.
Želio se za rastanak zagrliti sa žrtvom. “Moja je kći bila ledenoga lica i
ja sam rekla Ma, hajde, zagrli ga. I zagrlila ga je.”
Kći
je tek nakon nekoliko godina priznala majci da ju je Tim Wilcox
zlostavljao, i napasnik je 1989. uhićen. Žrtva je ovako opisala zadnji
rastanak na policiji: “Ponovno sam rekla ne. Onda mi je mama rekla da ga
zagrlim, da moramo ići. Tako sam pružila ruke kroz prozor i zgrabila ga za
vrat. Bila sam zbilja u napasti da mu ga iščupam, ali samo sam ga zagrlila
i onda smo konačno otišli.” U drugi nudistički kamp, na novo ljetovanje:
“Nisam željela ići, pa sam nosila majice koje su sezale do koljena.
Osjećala sam se prljavo.” “Prevladavajuće ozračje u nudističkim kampovima
u koje sam morala ići bilo je: Ovo je čisto, obiteljsko mjesto; ovdje
smo svi zdravi, sigurni i slobodni, ne moramo se skrivati. Napokon,
ljudsko tijelo nije ni pod kakvom represijom, tako da je skoro nemoguća
bilo kakva seksualna devijacija. Svejedno, osjećala sam da je to samo
proširen oblik negiranja jer ja se nisam osjećala sigurnom,” sjeća se
Collette Marie svojega djetinjstva. I imala je pravo!
Senzualne, erotične, seksualne
Isto što se dogodilo
Bruceu i Rosemary Wylie, dogodilo se i poznatom fotografu Jocku Sturgesu
kada mu je FBI 1991. pretresao dom i zaplijenio tisuće fotografija
djevojčica, mladih žena i obitelji koje je desetljećima snimao po
europskim i kalifornijskim nudističkim plažama, a s nekima se za to
vrijeme i zbližio (Mi nismo goli zbog slika, mi smo goli zbog ljeta i
zato što smo živi, kaže djevojka u jednom njegovom albumu). Iste su
godine i iz istih razloga brazilske vlasti zaplijenile i slike Fabia
Cabrala, ali optužbe protiv jednoga i drugoga za dječju pornografiju na
kraju su bile odbačene. Te fotografije djevojčica u dobi između deset i
sedamnaest godina za jednog su od njihovih oduševljenih recenzenata, Jima
Carvalha, “senzualne, često erotične, ponekad seksualne, ali nikada
pornografske.” Oduševljenje nije Carvalhu pomutilo osjet vida: “Valja
primijetiti i da su Sturgesovi modeli skoro uvijek potpuno goli; njegove
fotografije vrve golim grudima, bedrima i spolovilima. Istovremeno, bez
otkrivenih bedara ili genitalija, Cabralove su slike više seksi. U stvari,
razlika je između Sturgesovih i Cabralovih slika uvelike nalik razlici
između europskih nudističkih plaža i plaža u Riu. Na nudističkoj ćete
plaži naći obilje golih tijela, ali ni daška seksa; na plažama Ria, gdje
su zanimljivi dijelovi tijela (jedva) pokriveni, seks je svuda u zraku…”
Fotografski albumi Jocka Sturgesa New York: 1996-2000 i
Anjos Proibidos (Zabranjeni anđeli) Fabia Cabrala, zajedno s
albumima Davida Hamiltona, opća su mjesta svih nudističko-pedofilskih
siteova (ozbiljni nudistički siteovi nemaju uopće slika). Njihova je
glavna karakteristika što nema eksplicitne dječje pornografije, dakle
djeca nisu uključena ni u kakve seksualne radnje ni sama, ni međusobno,
niti s odraslima. Ne, sve je perverzno čisto, zdravo i ništa se kao ne
mora skrivati: fotografije djece koja se kupaju (odjevena) na plažama u
Riu, snimljena teleobjektivom; nudistički časopisi i knjige koji, gle
čuda, uvijek na naslovnici imaju djevojčicu ili dječaka; linkovi na
siteove s djecom manekenima, i opet odjevenima; narudžbenice za knjige o
spolnom odgoju djece i mladeži; erotske priče o djeci; pretplata za
Baby Vogue; i, kruna ponude, filmovi s plaža kakvi se snimaju i u
Hrvatskoj.
Svodnik na dječjem rođendanu
 Foto:
Fabio Cabral | Ja sam, budala,
danima istraživao kako se i gdje mogu na Internetu naći filmovi s golom
djecom s nudističkih plaža, dovijajući se svakojakim mudrolijama, sve dok
na koncu, slučajno, nisam otkrio da se mogu naći za manje od minute preko
Yahooa, čak i uz uključen safe search koji bi trebao maloljetne
zaštititi od takvih slika. Filmovi traju između pola sata i sat, a stoje
prosječno od četrdeset do osamdeset dolara. Snimljeni su ili skrivenom
kamerom na plažama, kada obično prate jednu grupu mladih kako se sunča,
ili predstavljaju videozapise s nudističkih druženja. Ako želite, možete
kupiti filmove na kojima djeca i mladi u nudističkim kampovima vježbaju
jogu, bave se aerobikom, natječu se u raznim sportovima, ali i slave
Valentinovo, Božić i rođendane. Dapače, imate i dokumentarne filmove iz
privatnih stanova u kojima nudisti kuhaju, gledaju televiziju ili otvaraju
poklone.
Filmove je, dakle, snimio i dao na prodaju netko iz
kampa, netko tko je pozvan na rođendan, netko koga domaćini stana poznaju,
i u tome je sav užas. Te promotivne fotografije koje reklamiraju filmove
nešto su najsablasnije što sam ikad vidio: one koji su goli zbog ljeta
i zbog toga što su živi snima roditelj, prijatelj, rođak ili susjed i
prodaje, a da oni o tome nemaju pojma! Koliko ima takvih filmova, koliko
ih se prodaje i koliki je promet njima na Internetu, ali i izvan njega,
može se naslutiti iz policijske akcije okončane ovoga ljeta. Američka je
policija nakon dvije godine praćenja razbila tvrtku Landslide
Productions Inc koja je mjesečno na dječoj pornografiji na Internetu
zarađivala milijun i pol dolara; njihove je stranice mjesečno posjećivalo
pola milijuna ljudi. Tvrtku je vodio bračni par, muž je dobio doživotnu
robiju, a žena 14 godina. Budući da je stranicu neko vrijeme kontrolirala
policija, uhićeno je još stotinjak osoba. Amerikanci i inače prednjače u
procesima protiv pedofila i skrbi za djecu. Svijest o problemu opada kako
idete prema istoku: u Češkoj se zabilježi devetsto slučajeva godišnje, u
Rumunjskoj devedeset, a Ejup Ganić je jednog pedofila u BiH čak i
pomilovao; u Njemačkoj je maksimalna zatvorska kazna deset godina, u
ostatku zapadne Europe pet, dok vas u Hrvatskoj puste, kako je pokazao
slučaj Željka B. koji je napastovao 14 djevojčica i za to bio nagrađen
zastarom. Indikativno je i da su tri pedofila u Istri ulovili stranci, dok
je Dieter P. bio sumnjiv čuvarima još prošle godine, ali nisu se ništa
usudili poduzeti.
Djeca praznih lica
Christine
Wicker zabilježila je u svojem članku Djeca mogu biti u opasnosti u
nudističkim kampovima (Dallas Morning News, 1992) izjavu Michaela
O’Hara, inspektora koji je u tri prethodne godine uhitio četrdesetak osoba
zbog dječje pornografije: “Dječji pornografi moraju postići dvije stvari
prije nego počnu s radom: moraju zadobiti dječje povjerenje i navesti ih
da svuku odjeću. Ako su vas mama i tata već ispunili povjerenjem i svukli,
slomili ste dvije glavne djetetove obrane.” Taj lom ne ide uvijek lako.
Majka žrtve Tima Wilcoxa sjeća se kako je njezina dvanaestogodišnja kći
napisala 1985. članak za ASA-in bilten i u njemu opisala “svoja pozitivna
iskustva kao nudističkog djeteta”: kako je prve večeri na nudističkom
druženju držala oko sebe čvrsto omotan ručnik i kako su brzo njezine
barijere pale zajedno s ručnikom, čim je riskirala i gola skočila u vruću
kupelj. Jedanaestogodišnja Collette Marie bila je znatno tvrdoglavija u
pogledu odbacivanja odjeće: protiv njezina plakanja i vrištanja nije
pomagalo ni očevo uvjeravanje da je to za njezino dobro ni šamari. “Sjećam
se kad me moj prefrigani otac izmamio iz odjeće. Rekao mi je da hoće da
idem plivati, a to je značilo posve se razodjenuti (stroga pravila
klupskog bazena). Natjerala sam ga da mi obeća da će mi vratiti odjeću kad
otplivam; mislila sam da ću je imati ostatak dana ako mu ugodim time da
gola plivam. On je obećao, a ja sam mu vjerovala. Otplivala sam i izašla,
samo da ustanovim kako drži moju odjeću visoko iznad glave i gleda na mene
samodopadno.”
Joseph Henry, čovjek koji je u životu napastovao 22
djevojčice, a devetogodišnju Kathy brutalno je silovao dok je bio
upravitelj nudističkog kampa, svjedočio je 1985. pred Stalnim pododborom
za Vladina pitanja pri Seantu SAD-a. Ovako je opisao svoje žrtve: “Možda
se pitate kakva su ta djeca zaista? Kako se ponašaju kada su sa skupinom
ljudi koja ih napastuje? Iskreno, ona su toliko psihički manipulirana da
im je izraz lica prazan, kao da govore Završi već jednom s tim.
Plaču li ili mi se suprotstavljaju? Obično ne. Zapamtite, djeca misle da
su kriva koliko i ja. Znaju da drugi dječaci i djevojčice to ne rade, i
zato valjda nisu dobra djeca. Uglavnom su preplavljeni osjećajem srama
tako da jednostavno ispunjavaju želje odraslih.”
Slamanje
dječjeg otpora
 Foto:
Jock Sturges | Naše su plaže
sigurne jer na njima nije nikada uhićen pedofil. Točno? Krivo. Naša
se djeca ništa ne bune, dakle sve je u redu. Točno?
Krivo. Sram je ključ, sramu zbog seksualnog zlostavljanja prethodi sram
zbog javnog svlačenja. Roditeljski argument Pa svi su goli ništa ne
mijenja na činjenici da se i dijete mora skinuti. Dapače, stid je
perverzno invertiran: neprihvatljivim se ponašanjem smatra biti odjeven.
Budući da odjeveni skreću pažnju na sebe, a djeca se toliko žele
konformirati i biti prihvaćena, roditelji imaju moćno oružje za slamanje
dječjeg otpora. Potom mogu mirno držati glavu u pijesku sve dok im
policija ne pokuca na vrata i pusti pedofilski film u kojem imaju glavnu
ulogu.
Osjećaj srama o kojem govori Joseph Henry i sam dobro
poznajem: i mene su kao dijete vodili na najlon plažu, kako se tada
zvalo sve u vezi s FKK-om. Mrzio sam sve u vezi s njom i nisam nikako
mogao shvatiti zašto se moramo kupati goli; roditelji, zauzvrat, nisu
mogli shvatiti zašto me smeta Freie Körperkultur. Collette Marie mi
je pomogla uvidjeti što: i ja sam se u cijeloj toj slobodi osjećao kao u
zatvoru. Atmosfera je doista bila nezdrava: muškarci koji se voajerski
šeću plažom i razgledavaju vizualnu ponudu; jedan je čak i masturbirao
hodajući; homoseksualci odvojeni na jednom rtu, kao na izložbi; tek poneko
dijete koje je uspjelo zadržati gaćice na sebi ili čak isposlovati milost
da se ondje i ne kupa; čak i pravi pravcati pedofil koji je jednom sjeo
pokraj mene, ali moj ga je otac otjerao i prije nego sam shvatio čemu je
riječ (sjećam ga se kao danas: bio je zelen od straha. Policiju nije nitko
zvao); stariji čovjek koji fotografira djevojčicu od trinaest-četrnaest
godina za uspomenu – i sve to u samo jednoj uvali. Odahnuo sam kad sam se
konačno izborio da ne moram odlaziti onamo, ali bilo je to tek u
pubertetu.
Umjesto da roditelji slamaju volju svoje djece i na
njih projiciraju osjećaje krivnje (čime Collette Marie objašnjava potrebu
svojega oca da je ponižava izlažući ju pogledima drugih ljudi), bolje bi
bilo da poslušaju savjet Josepha Henryja i ostvare takav odnos s djecom u
kojem će se ona osjećati slobodna da se povjere. A što se tiče odraslih
prijatelja djece (prokazanih i u zadnjoj epizodi crtića South Park)
koji ih posjećuju u kuću, donose im darove i vode ih u parkove i na
utakmice, Henry upozorava da postoji samo jedan kriterij: “najvažnije je
što pravi pedofil želi biti nasamo s vašim djetetom, ne da bude s njim
zajedno s vama, nego sam.”
Sigurnije za zlostavljače
nego za djecu
Voajerizma i ostaloga ima, nesumnjivo, i na
običnim plažama. Opasnost za djecu je, međutim, u tome što su na
nudističkim plažama naučena (ili ih baš uče) da se druže s golim odraslima
i da sami pred njima budu goli. Filmovi koji se iz dana u dan snimaju i
prodaju pokazuju da na najlon plažama doista ne nedostaje
perverznjaka, i da su oni djeci u najvećoj blizini. To su mladi simpatični
fotografi, ugledni preplanuli pedesetogodišnjaci, postariji bračni parovi
koji ulijevaju povjerenje, službene osobe iz kampa ili čak i druga djeca
koja su već bila zlostavljana, a sada započinju život s druge strane tog
okrutnog kreveta. U svakom slučaju, to je netko kome je ulaz u obitelj
otvoren, a tko dobro zna iskoristiti dječji sram i njihovu potrebu da budu
voljena.
I ja sam, kao i mnoga druga djeca, mislio da nešto nije u
redu sa mnom. Članci koje je Nikki Craft napisala i skupila uvjerili su me
da je sa mnom bilo i ostalo sve u redu, ali i da je problem neizmjerno
ozbiljniji i opasniji nego što sam slutio, da pravi košmar u Hrvatskoj tek
izranja s prvim uhićenjima. Žrtve se neće osloboditi patnje ne skinu li
nevidljivi najlon s usta, koji ih sprečava da govore i da dišu, koji
podnose zato što u tom osinjaku krivnje štite roditelje umjesto sebe.
Nikki Craft, koja je od pobornice toplesa došla do toga da demonstrativno
dolazi odjevena na nudističke skupove, dobila je od svojega poslodavca za
nagradu otkaz. Nije ni čudo kad je napisala: “Nudizam je raj za seksualne
grabežljivce – sigurnije mjesto za zlostavljače nego za djecu”.
|