7. 11. 2002. h o m e
broj 91



Oh, Barbie

Barbie nam kao takva polako nestaje, ostavljajući za sobom svijet napredne, s tehnološkom suvremenošću usklađene, dječje mašte i neobičnim skokom koji je dosad izvela malo koja igračka, sve suverenije vlada odraslom maštom zvanom društvena zbilja ili konstruirana socijalna zbilja

Irena Matijašević

Što čini sumračnu zonu idola današnjice? A što sadržaj prosječne građanski sive ili medijalizirane globalne mašte? Sudjeluju li u nečemu od toga likovi fikcijskih TV-serija koje svoj komični učinak polučuju pukim progovaranjem o nelagodi koju nam nosi življeni društveni trenutak: neurotičnost Frasiera, Beckera, ili sebičnost likova Seinfelda.... Zasadi individualizma – uobličeni u likovima samodostatno neveselih bića i njihovih nesuglasica sa zbiljom koja je do jučer bila zajamčena i zvala se recimo brak, trajna veza ili zajedništvo – u ovom trenutku proizvode najviše TV-smijeha, izazvanog brojnim činovima komičnog samoprepoznavanja. Carstvo mašte se, međutim, nalazi daleko od reality fikcija smišljenih da se odrasli smiju sebi samima, desperadosima suvremenog sretno uređenog društva. To carstvo, u kojem nema mjesta samoporuzi, postoji: čine ga snažna i zadovoljna bića. Samo, nisu ljudska. To su tehno-mitološka bića, tvorevine koje se napajaju newageovski-aktiviranim znanjima o aurama – ili, tradicionalnijim, o aureolama (svetokruzima) – u višebojnim energetskim mačevima, iz ratova zvijezda. Isti, više koloristički – manje mistički značaj imaju i power rangeri, a Pokemoni nam još pružaju i uvid u sitničavo atomizirano znanje o prapočelima, ili temeljnim elementima.

Gdje je tu Barbie, tema ovog teksta? Lutka ljudskog lika, dakle nemoćna? A ipak uzdignuta do idola? Gdje je njezino mjesto, između ljudski slabog, najneuspjelijeg pilećeg osvetnika Kalimera i slatkasto ubojitog Pikachua, te goleme energije materijalizirane u najbespomoćnijem obličju? Barbie se ne uklapa u ljudske mreže, s oprekama između odrasle i dječje mašte, ispunjenim proturječnim stvorenjima dobrih animalnih zlonamjernika i nedužnih tehnomitoloških ubojica, i drugim analitičkim alatkama. Zaboravimo zato, načas, sve dosad rečeno, i krenimo ispočetka, od onoga što se o Barbie može pametno reći.

Barbiologija

Germaine Greer je upozorila na Barbikinu potpuno nerealističnu građa tijela, s nogama dva puta duljima od trupa, što, ističe ona, onemogućuje Barbie obavljanje ikakva posla, a time i ispunjavanje profesije veterinarke ili učiteljice i mnogih drugih, kojima se Mattel svojedobno bio pridružio borbi za emancipaciju žena. A da njoj zapravo trebaju invalidska kolica, trebala bi, prema mišljenju feministkinje Greer, uočiti svaka realističnija djevojčica.

Iako Barbie svojim vlasnicima donosi oko dvije milijarde dolara godišnje, ona sve snažnije, u svojih malodobnih potrošačica, osjeća pritisak spomenutih tehnoratničkih horda. Imaginaciju, uposlenu u proizvodnji njihova moćnog oružja (i njih kao oružja) omogućila je i izrazila moćna računalna i filmska tehnika. Barbie, dekadentna i artistična, nije za to predviđena: nema filmskog hita (ako se složimo da se u filmske hitove ne računa prvi film o Barbie, dostupan na policama bolje opremljenih knjižara) niti napete kompjutorske igrice preodijevanja Barbie. Ono što Barbie-interaktivni program nudi svodi se uglavnom na slikovnice Barbie na pikniku, na selu, nizanje raznolikih a podjednako ubijenih scena Barbikinom pojavom, koje su možda i punile imaginarij nekih djevojčica, uvjeravajući ih u postojanje scena za koje treba postojati odgovarajuća sprema (garderoba, frizura, itd.) koja čini smislenim postojanje sela. Ili piknika.

Barbie nam kao takva polako nestaje, ostavljajući za sobom svijet napredne, s tehnološkom suvremenošću usklađene, dječje mašte i neobičnim skokom koji je dosad izvela malo koja igračka, sve suverenije vlada odraslom maštom zvanom društvena zbilja ili konstruirana socijalna zbilja.

Tko, naime, nije manje ili više detaljno upoznat s barbiologijom, kako se službeno zove znanost i umjetnost bivanja Barbie, čiji se sadržaji mogu konzumirati na Internet-stranicama? Tržišni procvat barbiologije kapitalizira i na toj postignutoj redundantnosti Barbie, lutki koja danas utjelovljuje sve već oživotvoreno u svijetu, u izrazito obilnim količinama. Barbie korporacija se, naime, pravodobno okrenula potpunom opremanju malih živih Barbika odjećom, obućom, nakitom, kozmetikom i ostalom pozamanterijom. I tu se začela nova, ali psihološki vrlo zamorna igra: biti Barbie i igrati se s Barbie istodobno....

Igrati sebe kao Barbie, u skoroj budućnosti djevojaštva, daleko je manje zanimljivo današnjim djevojčicama jer im je sasvim dopušteno sa šest ili osam godina imati Kena, i odijevati se s rafiniranošću veteranskih zavodnica. Moja se generacija toj potrebi utjecala daleko kasnije, možda zbog uskraćene društvene podrške. Možda je preveliko podržavanje tih potreba razlog današnje dosade igranja s Barbie, i preorijentiranja djevojčica prema Harryju, Pokemonima?

Barb(ar)izacija

Među power rangerima ili Pokemon-trenerima poneki imaju ženski spol, što nimalo ne proturječi činjenici da u svijetu naprednih igračaka vladaju muškarci, i bezrodni, bespolni Pokemoni. S obzirom na to da živimo u Barbie-nemitskoj sadašnjosti, svijetu bez isukanog svjetlosnog oružja, bez pomoći istreniranih čudovišta i bez kotlova u kojima se kuhaju eliksirski nadomjesci ljudskoj slabosti postavimo stvar Barbie realno: što će biti s njima koje nose Barbie satove, imaju Barbie gumice za kosu, Barbie tetovaže i jedu Barbikina čokoladna jaja? A igraju se Pokemon-mečeva, vole Harryja Pottera i Pikachua?

Što je od toga dvoga istina? Mogućnost izmjeničnih identifikacija je veliko područje igre djevojčica nove epohe, u kojoj je emancipacija polučila svoje: nitko im ne nameće ništa, ni hiperženstvenu ženu, bivšu njemačku porno-lutku Lilli, poslije lansiranu kao Amerikanku Barbie, ni Mulan i druge žene ratnice ili uspješne trenerice nekadašnjih Meduza, zmajeva, Kiklopa .....

Takva su neriješena pitanja, kolikogod općepoznata, ipak uzrok mnogim prosudbenim zamkama. Recimo, ozbiljan problem identifikacije prave i neprave Barbike je miješanje izvanjskih i unutarnjih kriterija prosudbe, posebice ima li se u vidu da se te lutke u svojoj srži mogu izvana prekrivati svakojakim odorama, pa i onim mašti posve nepoticajnima. Barbike, nadalje, ulaze u sve ozbiljnije profesije kojima, utoliko, nakon prvog vala feminizacije (i tome razmjernog gubljenja društvenog ugleda) slijedi i pošast barb(ar)izacije, o kojoj, kao jedan od brojnih primjera, svjedoče i naslovi poput Glasnogovornice u bikinijima (Globus, 30. kolovoza), posve usklađen s identitetnim koordinatama protagonistica Seksa i grada, od kojih je ona najopsjednutija sadržajem naslovne sintagme, koje li podudarnosti, glasnogovornica.... I to nakon uspješne, nema sumnje, karijere u nekretninama. Nedavno je pristigla i vijest (Nacional, 1. listopada) o kampanji plakatima s vlastitim likom kojim je određena ženska osoba, velika štovateljica Barbie, imenom Angelyne pokušala građane uvjeriti da zaslužuje kandidaturu za gradonačelnicu Los Angelesa.

No, i popularno potrošačka kultura prezire Barbie, svoj proizvod. Ally McBeal, profesionalki, odvjetnici koja se, istina, na ponekoj raspravi rasplače, a toleriraju joj se i glasne halucinacije, njoj, primjerice, nitko ne kaže da je živa Barbika, nego tu stigmu opravdano dobiva njezina suparnica. Kako bi to utjelovljenje ženske slabosti, koje u prkosnim minicama, često suznih očiju, sama navečer došepesava doma, mogla biti Barbie? Kod Barbie sve štima. Pogledajte samo kako se pažljivo sprema na prozaičan piknik i veseli malim običnim stvarima, od kojih se život sastoji. I, kao uzgred, u nizu uspješnih malih svakodnevnih radosti, ima i svojega Kena, kojega je Ally nepovratno izgubila.

O Barbie se priča i u kolumnama domaćeg tiska. One su, kako je poznato, mete ne samo ozbiljne, poluozbiljne i šaljive feminističke ili neke druge društvene kritike, nego i antibarbie-kampanja, antibarbie ili hang Barbie umjetnina. A malo tko se, međutim, u navali pokušaja dekonstruiranja socijalne zbiljnosti Barbika, pita imaju li i one pravo na zaštitu svojeg ljudsko-lutkastog dostojanstva. Pravo biti ono što jesu, Barbike. Ništa osim vanjština.

Koliko će dugo Barbie živjeti

Super Barbike ili power Barbies se ipak, čini se, ne osjećaju jako povrijeđene: Claudiu Schiffer je bio primio i argentinski predsjednik, dok je zacijelo dvije trećine Argentinki žudilo za njezinim žuto bijelim pigmentima. (Barbika je Arijka, primijetit će neki). Kurnjikova, istina, nije istog podrijetla, ali je uvjerljiv znak nastupa sporty-Barbies, koje glume, pjevaju i vrlo su ekonomski emancipirane. Ne moraju, to je sigurno, u invalidskim kolicima teliti kravu, kako su emancipaciju Barbie zamislili u Mattelu.

Ne zaboravimo i visoku književnost. Lik iz romana Saula Bellowa je, primjerice, sreću našao s cvjećarkom, nakon što ga je izmrcvarila sveučilišna djelatnica (usp. Herzog), koja se svako jutro postaravala i uozbiljivala posebnom šminkom, dioptrijskim naočalama i slično. Ubijanje ljepote, ružičastog, floralnog Barbie-svijeta ne bi, čini se, bio društveni dobitak, za Belowa.

Uostalom, to je zanimljiv svijet, svijet ružičastih kabrioleta stvorenih samo da u njima leprša duga raspuštena plava kosa. Barbie-priča je vegetativna, nema u njoj ni traga ljudskoanimalnog. Prvo, herbarijske slikovnice, zatim javno prešanje Barbie po majicama i drugim odjevnim predmetima, fosilizacija ispod PVC-stakalaca Barbie privjesaka i satova, dekorativnost uopće, sve to navodi na zaključak da Barbie pripada vegetativnom svijetu, ali za razliku od realnih vegetacijskih cikličkih mitova rasta i propadanja, ona stoji nepomična u samoj sredini priče. Ili, kako se lijepo o svojemu životu izrazio Oscar Wilde, ona živi samo u onoj svijetloj, osunčanoj strani vrta.

Barbie-priča ne postoji, postoji samo nizanje, skupljanje scena, besmisleno, kao i sijanje sunca ili upijanje njegovih zraka. Zato će Barbie još dugo živjeti, bez nekog većeg razloga, možda malo realističnijih oblina, kako su nedavno odlučili u Mattellu. Ali, promjena ne smije biti radikalna: pokušajte samo promijeniti oblik cvijetu koji vam se sviđa, koji se gotovo svima sviđa i nema drugog smisla.