|
Oh, Barbie
Barbie nam kao takva polako nestaje, ostavljajući za sobom
svijet napredne, s tehnološkom suvremenošću usklađene, dječje mašte i
neobičnim skokom koji je dosad izvela malo koja igračka, sve suverenije
vlada odraslom maštom zvanom društvena zbilja ili konstruirana
socijalna zbilja
Irena Matijašević Što čini sumračnu zonu idola današnjice? A
što sadržaj prosječne građanski sive ili medijalizirane globalne mašte?
Sudjeluju li u nečemu od toga likovi fikcijskih TV-serija koje svoj
komični učinak polučuju pukim progovaranjem o nelagodi koju nam nosi
življeni društveni trenutak: neurotičnost Frasiera, Beckera, ili
sebičnost likova Seinfelda.... Zasadi individualizma – uobličeni u
likovima samodostatno neveselih bića i njihovih nesuglasica sa zbiljom
koja je do jučer bila zajamčena i zvala se recimo brak, trajna veza ili
zajedništvo – u ovom trenutku proizvode najviše TV-smijeha, izazvanog
brojnim činovima komičnog samoprepoznavanja. Carstvo mašte se, međutim,
nalazi daleko od reality fikcija smišljenih da se odrasli smiju
sebi samima, desperadosima suvremenog sretno uređenog društva. To carstvo,
u kojem nema mjesta samoporuzi, postoji: čine ga snažna i zadovoljna bića.
Samo, nisu ljudska. To su tehno-mitološka bića, tvorevine koje se napajaju
newageovski-aktiviranim znanjima o aurama – ili, tradicionalnijim,
o aureolama (svetokruzima) – u višebojnim energetskim mačevima, iz
ratova zvijezda. Isti, više koloristički – manje mistički značaj
imaju i power rangeri, a Pokemoni nam još pružaju i uvid u
sitničavo atomizirano znanje o prapočelima, ili temeljnim elementima.
Gdje je tu Barbie, tema ovog teksta? Lutka ljudskog lika, dakle
nemoćna? A ipak uzdignuta do idola? Gdje je njezino mjesto, između ljudski
slabog, najneuspjelijeg pilećeg osvetnika Kalimera i slatkasto ubojitog
Pikachua, te goleme energije materijalizirane u najbespomoćnijem obličju?
Barbie se ne uklapa u ljudske mreže, s oprekama između odrasle i dječje
mašte, ispunjenim proturječnim stvorenjima dobrih animalnih zlonamjernika
i nedužnih tehnomitoloških ubojica, i drugim analitičkim alatkama.
Zaboravimo zato, načas, sve dosad rečeno, i krenimo ispočetka, od onoga
što se o Barbie može pametno reći.
Barbiologija
Germaine Greer je upozorila na Barbikinu potpuno nerealističnu
građa tijela, s nogama dva puta duljima od trupa, što, ističe ona,
onemogućuje Barbie obavljanje ikakva posla, a time i ispunjavanje
profesije veterinarke ili učiteljice i mnogih drugih, kojima se Mattel
svojedobno bio pridružio borbi za emancipaciju žena. A da njoj zapravo
trebaju invalidska kolica, trebala bi, prema mišljenju feministkinje
Greer, uočiti svaka realističnija djevojčica.
Iako Barbie svojim vlasnicima donosi oko dvije milijarde dolara
godišnje, ona sve snažnije, u svojih malodobnih potrošačica, osjeća
pritisak spomenutih tehnoratničkih horda. Imaginaciju, uposlenu u
proizvodnji njihova moćnog oružja (i njih kao oružja) omogućila je i
izrazila moćna računalna i filmska tehnika. Barbie, dekadentna i
artistična, nije za to predviđena: nema filmskog hita (ako se složimo da
se u filmske hitove ne računa prvi film o Barbie, dostupan na
policama bolje opremljenih knjižara) niti napete kompjutorske igrice
preodijevanja Barbie. Ono što Barbie-interaktivni program nudi
svodi se uglavnom na slikovnice Barbie na pikniku, na selu,
nizanje raznolikih a podjednako ubijenih scena Barbikinom pojavom, koje su
možda i punile imaginarij nekih djevojčica, uvjeravajući ih u postojanje
scena za koje treba postojati odgovarajuća sprema (garderoba, frizura,
itd.) koja čini smislenim postojanje sela. Ili piknika.
Barbie nam kao takva polako nestaje, ostavljajući za sobom svijet
napredne, s tehnološkom suvremenošću usklađene, dječje mašte i neobičnim
skokom koji je dosad izvela malo koja igračka, sve suverenije vlada
odraslom maštom zvanom društvena zbilja ili konstruirana
socijalna zbilja.
Tko, naime, nije manje ili više detaljno upoznat s
barbiologijom, kako se službeno zove znanost i umjetnost bivanja
Barbie, čiji se sadržaji mogu konzumirati na Internet-stranicama?
Tržišni procvat barbiologije kapitalizira i na toj postignutoj
redundantnosti Barbie, lutki koja danas utjelovljuje sve već oživotvoreno
u svijetu, u izrazito obilnim količinama. Barbie korporacija se, naime,
pravodobno okrenula potpunom opremanju malih živih Barbika odjećom,
obućom, nakitom, kozmetikom i ostalom pozamanterijom. I tu se začela nova,
ali psihološki vrlo zamorna igra: biti Barbie i igrati se s
Barbie istodobno....
Igrati sebe kao Barbie, u skoroj budućnosti djevojaštva, daleko je
manje zanimljivo današnjim djevojčicama jer im je sasvim dopušteno sa šest
ili osam godina imati Kena, i odijevati se s rafiniranošću veteranskih
zavodnica. Moja se generacija toj potrebi utjecala daleko kasnije, možda
zbog uskraćene društvene podrške. Možda je preveliko podržavanje tih
potreba razlog današnje dosade igranja s Barbie, i preorijentiranja
djevojčica prema Harryju, Pokemonima?
Barb(ar)izacija
Među power rangerima ili Pokemon-trenerima poneki imaju
ženski spol, što nimalo ne proturječi činjenici da u svijetu naprednih
igračaka vladaju muškarci, i bezrodni, bespolni Pokemoni. S obzirom na
to da živimo u Barbie-nemitskoj sadašnjosti, svijetu bez isukanog
svjetlosnog oružja, bez pomoći istreniranih čudovišta i bez kotlova u
kojima se kuhaju eliksirski nadomjesci ljudskoj slabosti postavimo stvar
Barbie realno: što će biti s njima koje nose Barbie satove, imaju
Barbie gumice za kosu, Barbie tetovaže i jedu Barbikina čokoladna jaja? A
igraju se Pokemon-mečeva, vole Harryja Pottera i Pikachua?
Što je od toga dvoga istina? Mogućnost izmjeničnih identifikacija je
veliko područje igre djevojčica nove epohe, u kojoj je emancipacija
polučila svoje: nitko im ne nameće ništa, ni hiperženstvenu ženu, bivšu
njemačku porno-lutku Lilli, poslije lansiranu kao Amerikanku Barbie, ni
Mulan i druge žene ratnice ili uspješne trenerice nekadašnjih Meduza,
zmajeva, Kiklopa .....
Takva su neriješena pitanja, kolikogod općepoznata, ipak uzrok mnogim
prosudbenim zamkama. Recimo, ozbiljan problem identifikacije prave i
neprave Barbike je miješanje izvanjskih i unutarnjih
kriterija prosudbe, posebice ima li se u vidu da se te lutke u svojoj srži
mogu izvana prekrivati svakojakim odorama, pa i onim mašti posve
nepoticajnima. Barbike, nadalje, ulaze u sve ozbiljnije profesije kojima,
utoliko, nakon prvog vala feminizacije (i tome razmjernog gubljenja
društvenog ugleda) slijedi i pošast barb(ar)izacije, o kojoj, kao jedan od
brojnih primjera, svjedoče i naslovi poput Glasnogovornice u
bikinijima (Globus, 30. kolovoza), posve usklađen s
identitetnim koordinatama protagonistica Seksa i grada, od
kojih je ona najopsjednutija sadržajem naslovne sintagme, koje li
podudarnosti, glasnogovornica.... I to nakon uspješne, nema sumnje,
karijere u nekretninama. Nedavno je pristigla i vijest (Nacional,
1. listopada) o kampanji plakatima s vlastitim likom kojim je određena
ženska osoba, velika štovateljica Barbie, imenom Angelyne pokušala građane
uvjeriti da zaslužuje kandidaturu za gradonačelnicu Los Angelesa.
No, i popularno potrošačka kultura prezire Barbie, svoj proizvod. Ally
McBeal, profesionalki, odvjetnici koja se, istina, na ponekoj raspravi
rasplače, a toleriraju joj se i glasne halucinacije, njoj, primjerice,
nitko ne kaže da je živa Barbika, nego tu stigmu opravdano dobiva
njezina suparnica. Kako bi to utjelovljenje ženske slabosti, koje u
prkosnim minicama, često suznih očiju, sama navečer došepesava doma, mogla
biti Barbie? Kod Barbie sve štima. Pogledajte samo kako se pažljivo sprema
na prozaičan piknik i veseli malim običnim stvarima, od kojih se život
sastoji. I, kao uzgred, u nizu uspješnih malih svakodnevnih radosti, ima i
svojega Kena, kojega je Ally nepovratno izgubila.
O Barbie se priča i u kolumnama domaćeg tiska. One su, kako je poznato,
mete ne samo ozbiljne, poluozbiljne i šaljive feminističke ili neke druge
društvene kritike, nego i antibarbie-kampanja, antibarbie
ili hang Barbie umjetnina. A malo tko se, međutim, u navali
pokušaja dekonstruiranja socijalne zbiljnosti Barbika, pita imaju li i one
pravo na zaštitu svojeg ljudsko-lutkastog dostojanstva. Pravo biti ono što
jesu, Barbike. Ništa osim vanjština.
Koliko će dugo Barbie živjeti
Super Barbike ili power Barbies se ipak, čini se, ne
osjećaju jako povrijeđene: Claudiu Schiffer je bio primio i argentinski
predsjednik, dok je zacijelo dvije trećine Argentinki žudilo za njezinim
žuto bijelim pigmentima. (Barbika je Arijka, primijetit će neki).
Kurnjikova, istina, nije istog podrijetla, ali je uvjerljiv znak nastupa
sporty-Barbies, koje glume, pjevaju i vrlo su ekonomski
emancipirane. Ne moraju, to je sigurno, u invalidskim kolicima teliti
kravu, kako su emancipaciju Barbie zamislili u Mattelu.
Ne zaboravimo i visoku književnost. Lik iz romana Saula Bellowa je,
primjerice, sreću našao s cvjećarkom, nakon što ga je izmrcvarila
sveučilišna djelatnica (usp. Herzog), koja se svako jutro
postaravala i uozbiljivala posebnom šminkom, dioptrijskim naočalama i
slično. Ubijanje ljepote, ružičastog, floralnog Barbie-svijeta ne bi, čini
se, bio društveni dobitak, za Belowa.
Uostalom, to je zanimljiv svijet, svijet ružičastih kabrioleta
stvorenih samo da u njima leprša duga raspuštena plava kosa. Barbie-priča
je vegetativna, nema u njoj ni traga ljudskoanimalnog. Prvo, herbarijske
slikovnice, zatim javno prešanje Barbie po majicama i drugim odjevnim
predmetima, fosilizacija ispod PVC-stakalaca Barbie privjesaka i satova,
dekorativnost uopće, sve to navodi na zaključak da Barbie pripada
vegetativnom svijetu, ali za razliku od realnih vegetacijskih cikličkih
mitova rasta i propadanja, ona stoji nepomična u samoj sredini priče. Ili,
kako se lijepo o svojemu životu izrazio Oscar Wilde, ona živi samo u onoj
svijetloj, osunčanoj strani vrta.
Barbie-priča ne postoji, postoji samo nizanje, skupljanje scena,
besmisleno, kao i sijanje sunca ili upijanje njegovih zraka. Zato će
Barbie još dugo živjeti, bez nekog većeg razloga, možda malo
realističnijih oblina, kako su nedavno odlučili u Mattellu. Ali, promjena
ne smije biti radikalna: pokušajte samo promijeniti oblik cvijetu koji vam
se sviđa, koji se gotovo svima sviđa i nema drugog smisla.
|