31. 1. 2002. h o m e
broj 73


Bojna polja za igre s Barbie

Ona je uvijek savršeno vitka, uvijek sposobna potrošiti i biti potrošena

Osjećam se kao Barbika; svatko me
zove Barbie; volim Barbie. Jedina je
razlika što je ona platična a ja sam živa. Nema nikakve druge razlike.

Hayley Spicer, pobjednica natjecanja u sličnosti s Barbikama u Velikoj Britaniji

Jacqueline Urla i Alan C. Swedlund

Barem na površini Barbikino upadljivo mršavo tijelo, te represija i samokontrola koje ga prate, čine se kontrastnim njezinoj očitoj i beskrajnoj želji za potrošnjom i samotransformacijom. Pa ipak, kako je Susan Bordo dokazivala govoreći o anoreksiji, ove dvije pojave – hipermršavo tijelo i hiperpotrošnja – usko su vezane u naprednim kapitalističkim ekonomijama koje ovise o dostupnosti potrošne robe. Savladavanje želje u takvim uvjetima je stalan, neprolazan problem koji prati tijelo. Kako ističe Bordo: "U društvima u kojima smo uvjetovani gubljenjem kontrole čim vidimo poželjne proizvode, možemo nadvladati svoje želje jedino čvrstom obranom od njih. Vitko tijelo kodira tantalovski ideal dobrog upravljanja sobom, u kojemu je sve u redu uprkos kontradikcijama potrošačke kulture."

Ženske želje i apetiti

Imperativ upravljanja tijelom i postizanja svega onoga što se može biti – zapravao ideja da možemo izabrati tijelo koje želimo imati – jest varljiva pojava potrošačke kulture. Održavati kontrolu nad tijelom, ne udebljati se ili omlohavjeti – drugim riječima, podvrgavati se spolnim normama kondicije i težine – znakovi su društvene i moralne vrijednosti pojedinca. Ali, kako su feministikinje Bordo, Sandra Bartky i druge spremno istakle, nisu sva tijela u istoj mjeri subjekti kritična pogleda ili oštrih reperkusija ako ne uspiju. Osobito su u ženskom tijelu i željama prisutne strukturalne kontradikcije – istovremeno navođenje na potrošnju i društvena osuda zbog prekomjernog uživanja – a pojavljuju se u najakutnijem obliku u tjelesnim režimima intenzivnog samonadgledavanja i discipline. "Žena koja provjerava šminku nekoliko puta dnevno da bi vidjela je li joj se puder pretvorio u grudice ili se maskara razlila, koja brine hoće li joj vjetar ili kiša pokvariti frizuru, postala je sigurno stanovnik Panopticona, samoupravljajući subjekt, samoposvećen neumoljivom samonadgledanju". Jednako kao što je ženski izgled subjekt veće društvene pažnje, tako su i ženske želje, gladi i apetiti shvaćeni kao najveća prijetnja koja zahtijeva kontrolu u patrijarhalnom društvu.

Ovaj je kulturalni kontekst važan za razumijevanje Barbie i značenja koje njezino tijelo ima u kasnom potrošačkom kapitalizmu. Odijevajući i razodijevajući Barbike, češljajući joj kosu, kupajući je, okrećući i savijajući njezine udove dok izmišljaju priče, djeca stječu vrlo taktilne i prisne dojmove tijela Barbike. Barbie je predstavljena u oglasima kao uzor, najbolja prijateljica ili starija sestra djevojčicama. Televizijske reklame koriste pjesmicu Želim biti baš kao ti, a natjecanja u sličnosti s Barbikama i slična odjeća omogućavaju djevojkama da prožive fantaziju Barbike. I, konačno, na stranicama National Enquirera, gdje kulturalne fantazije postaju stvarnost iz noćnih mora, nalazimo literalizaciju postajanja Barbikom, zahvaljujući čudima moderne medicinske tehnologije. Ukratko, nema razloga vjerovati da djevojke (ili odrasle žene) razlučuju Barbikin oblik tijela od njezine popularnosti i glamura, a upravo to zabrinjava većinu feministkinja.

Tiranija vitkosti

Kako pokazuju naša istraživanja, tijelo Barbike uvelike se razlikuje od bilo kojih približno prosječnih težina i proporcija ženskog tijela. Tijekom godina njezino je vretenasto tijelo izazvalo niz kritika zbog negativnog utjecaja na samopouzdanje djevojčica: dok su njezine velike grudi dosad bile u središtu pažnje, zanimljivo je da je, kako su se proširili poremećaji hranjenja, Barbikina težina postala sve češće metom kritika. Primjerice, kada se 1992. godine na tržištu pojavila videokaseta s Barbie kako vježba aerobik, popraćena je ljutitim pismom stručnjaka na području poremećaja hranjenja: "Nadala sam se da će ove plastične lutke nemogućih proporcija nestati u današnjem vremenu koje brine o zdravlju; ništa od toga... Još više Jane Fonda. Ponovno dobrodošla, uvijek nasmiješena, Barbika neoznojena pod teretom grudi vježba na svojim tankim nogama. Brinu me poruke o uzoru koje nosi našoj djeci. Zasigurno je teško prihvatiti malo celulita kada vam kultura neumoljivo govori kako težiti mršavosti i savršenom tijelu."

Nema sumnje da tijelo Barbike pridonosi onome što je Kim Chernin 1981. godine nazvala tiranijom vitkosti. No je li represija sve o čemu njezino hipermršavo tijelo govori? U djelu Susan Bordo o anoreksiji možemo naći alternativno tumačenje vitkog tijela – ono koje se javlja ako se uzme u obzir način na koji anoreksične žene vide same sebe i kako shvaćaju svoje iskustvo: "Za anoreksične osobe ideal vitkosti može imati jako različita značenja; može simbolizirati ne toliko sadržaj ženske želje, koliko oslobođenje od kućanske, reproduktivne sudbine. Činjenica da vitko žensko tijelo može imati oba ta naizgled kontradiktorna značenja jedan je razlog, pretpostavljam, njezine neodoljive privlačnosti u razdobljima promjene roda."

Slična su zapažanja o kozmetičkoj kirurgiji; žene često objašnjavaju svoje iskustvo kao oslobođenje, preuzimanje kontrole nad svojim tijelima i životima. Što to znači za razumijevanje Barbike? Smatramo da podtekst akcije i nezavisnosti, čak i transgresija, prate ovu ikonu ženstvenosti tanašnoga tijela.

Zadovoljstvo kontrole i moći

Moglo bi se ustvrditi da, kao i anoreksično tijelo kojemu sliči, Barbikino tijelo iskazuje konformizam dominantnih kulturalnih imperativa discipliniranog tijela i odgovarajućih ženskih želja. Kao žena, međutim, svojom pretjeranom vitkošću također iskazuje i buntovničku manifestaciju snage volje, vizualnu negaciju majčinskoga ideala simboliziranog opuštenim grudima, okruglim trbuhom i bokovima. Njezino je tijelo oštrih rubova, naglašenih granica, samokontrole. Doslovno je neprobojno. Za razliku od anoreksičarki, čija samonegaciju dočarava njihova sve veća androgenost u izgledu, u svijetu plastičnih fantazija Barbie uspijeva ostati snažno seksualizirana, sa svojim velikim grudima koje prkose gravitaciji, premda je izrazito nereproduktivna. Kao i čvrsta tijela u oglasima za fitnes, Barbikino tijelo može za ženu značiti zadovoljstvo kontrole i moći, obje visoko cijenjene značajke u američkom društvu, pretežno povezane s muškošću. Kada zbrojimo sve te elemente s njezinim velikim bogatstvom, možemo dobiti vrlo različito razumijevanje Barbike od onoga koje često nalazimo u popularnom tisku. Da parafraziramo jednu vlasnicu lutke Barbie: ona ima Ferrari i nema muža – mora biti da nešto radi dobro!

Pozivanje na svjedočanstva i iskustva žena zarobljenih mitom ljepote ne želi poručiti da igranje s Barbikom ili sličnost s Barbikom jest sredstvo oslobođenja za djevojčice. Ali želi upozoriti na kompleksna i kontradiktorna značenja koja njezino tijelo ima u suvremenom američkom društvu: Barbie funkcionira kao ideološki znak za potrošački fetišizam i prilično oštru spolnu ideologiju. No ni djeca ni odrasli konzumenti popularne kulture nisu jednostavno pasivne žrtve dominantne ideologije. Razumno je pretpostaviti da su djeca koja se igraju s Barbikom kreativni korisnici koji različito reagiraju na poruke o ženstvenosti ugrađene u njezin oblik i izgled. Ne samo da mnoga djeca sama izrađuju odjeću za svoje Barbike, nego se zabavljaju kreativnim upotrebama Barbike. U rukama svojih vlasnika Barbike su imale uloge i sudjelovale u aktivnostima potpuno suprotnim imidžu dobre djevojke koji je Mattel pažljivo stvorio. Tijekom istraživanja prošlih godina čuli smo ili čitali o Barbikama koje su tetovirane i obezglavljene. Uz bezgraničnu dječju maštu, Barbike su postajale amazonske ratnice, mumije ili ubojice. Kako objašnjava Mondo Barbie, najnovija kolekcija proze i poezije inspirirane Barbikama, mogućnosti su beskrajne, a seksualna transgresija uvijek čeka iza ugla.

Barbie nije samo lutka

Jasno je da sljedeći korak koji želimo učiniti u kulturalnoj interpretaciji Barbike jest etnografska studija o vlasnicima Barbie lutaka. U međuvremenu, možemo saznati nešto o alternativnim pojavama ako pogledamo različite oblike popularne kulture i svijeta umjetnosti. Barbie je postala prilično slavljena figura među avangardnim i pop umjetnicima, potaknuvši razvoj cijelog žanra satire o Barbikama, poznatijeg kao Barbie noir. Kako kaže Peter Galassi, kustos izložbe Pleasures and Terrors of Domestic Comfort, izložbe u Muzeju modernih umjetnosti u New Yorku, "Barbie nije samo lutka. Ona pretpostavlja određeni način ponašanja – nešto što je mnogo umjetnika, pogotovo ženskih, poželjelo dovesti u pitanje". Možda je do danas najupadljivija podrugljiva upotreba lutke Barbie u filmu Todda Haynesa i Cynhtie Schneider Superstar: The Karen Carpenter Story iz 1987. godine. U ovom duboko ironičnom istraživanju sedamdesetih godina, predgrađa i hipokrizije srednje klase, lutke Barbie i Kena iskorištene su da ispričaju tragičnu priču o borbi Karne Carpenter s anoreksijom i da razgolite perverznu pozadinu šareno zapakiranog imidža popularnog pjevačkog para kao sretnih, apolitičnih tinejdžerskih godina. Teško je zamisliti bolji izbor glumaca za priču o ženstvenosti koja kreće krivim putem nego zauvijek mršavu, zauvijek plastičnu, zauvijek zdravu Barbie.

U svijetu Barbie noir, hiperkrute spolne uloge industrije igračaka mete su inverzije i subverzije. Dok se Barbie transformirala u S/M homoseksualnog transvestita, Ken je također podnio svoj dio šala i promjena spola. Barbikin pomalo dosadni stalni pratilac nikada se nije razvio u nešto više od pouzdane pratnje i dokaza Barbikine odgovarajuće seksualne orijentacije i popularnosti. Nasuprot imidžu Barbike, Kenov imidž ostao je dosadno konstantan tijekom godina. On ima svoje elegantne, hipijevske i osunčane dane i postao je znatno mišićaviji. No u cjelini, njegova je odjeća manje raznolika, a nema ni svoj klub obožavatelja, ni reklamnu kampanju. U svijetu gdje su igračke za dječake akcijski junaci kao što su G. I. Joe, Ken je anomalija. Malo ih je koji sumnjaju da je njegov identitet bio od početka samo jednan od Barbikinih dodataka. No njegov sekundarni identitet u odnosu na Barbie promatra se kao kastracija i/ili tajni homoseksualni identitet: crtići i šale prikazuju Kena u Barbikinoj odjeći, a glasine kažu da je njegov prividan nedostatak seksualne želje za Barbikom samo maska za njegovu pravu ljubav prema muškim prijateljima Alanom, Steveom i Daveom.

Prilagodljivi i zamjenjivi

Nespojivo s njezinim praznim pogledom i nepromijenjivim smiješkom, Barbie je ipak podložna nizu tumačenja i shvaćanja. Ovdje smo istražili neke od načina koje odražava s kompleksnim i kontradiktornim kulturalnim značenjima ženstvenosti u poslijeratnom potrošačkom društvu i izmijenjenim politikama tijela. Barbie, kako smo primijetili mi, a i mnogi drugi kritičari, jest nemoguć ideal, ali je postao začuđujuće normaliziran. U društvu opsjednutom mladošću kao što je naše, ona je ideal ne samo mladim ženama nego i svim ženama koje misle da biti lijep znači izgledati kao mršava bijela dvadesetogodišnjakinja s velikim grudima. Kulturalni je imperativ ostati mlad i mršav, što vodi žene do iskrivljene predodžbe vlastitih tijela, do bolnih operacija i kažnjavanja samih sebe groznim dijetama. Barbie je, ukratko, ideal koji stvara ženska tijela kao beznadno nesavršena. Naša je namjera poljuljati taj ideal i, istovremeno, biti otvoren za druga moguća tumačenja, druge načine na koje taj tjelesni ideal oblikuje i preoblikuje žensko tijelo. Primjerice, različite strategije tehnološki potpomognutog oblikovanja tijela uključuju ne samo patološku koncepciju nego je i sve više koncepcija imaginarnog tijela prilagodljivih i zamjenjivih dijelova. Potaknuto ideologijom zahtjevnih bezgraničnih poboljšanja i sve popularnijim kiborzima iz znanstvene fantastike, moderna paradigma tijela kao stroja, kaže Susan Bordo, omogućava razumijevanje tijela kao kulturalne plastike. Eksplozija u tehnološki potpomognutim promjenama kozmetičkom kirurgijom, piercingom, aerobikom, vodi do koncepcije tijela kao sirovog materijala kojega možemo rastaviti na dijelove, oblikovati i preoblikovati u savršeniju formu. Bez ikakvih esencijalnih istina, tijelo je postalo, kao i Barbie, samo površina, podloga za uloge kulturalnih identiteta.

Što zaključiti iz ove očite denaturalizacije ženskog tijela nije sasvim jasno. Feministkinje ističu način kojima žene koriste ove tehnike za preuzimanje kontrole nad svojim tijelima, dok su drugi neodlučni u priklanjanju današnjim trendovima kulturalnih studija koji to hvale kao oslobađajući akt otpora. Naša namjera nije dovesti na loš glas zloupotrebu fikcionalnih prirodnih tijela nego naznačiti kako na takve postupke samo-pre-oblikovanja utječu moć i želja.

Anoreksični tjelesni ideal

Pomodna estetska kirurgija, kako je zove Balsamo, oslobađa osobu od tijela s kojim se rođena i, kao što je Nan Goldin 1993. godine pokazala svojim fotoesejima o transvestitima i transseksualcima, napredak u medicinskoj tehnologiji omogućio je nove zamjene spolnoga tijela. Ono što oni ne rade jest da ne brišu veliku kulturalnu matricu i snažne odnose koji potiču žene na određene vrste tjelesnih transformacija umjesto nekih drugih. Različite matrice moći u kojima su pojedinci čine ih takvima da, premda sve tjelesne transformacije na neki način tretiraju spol i tijelo kao kulturalnu plastiku, one nemaju isto značenje. Štoviše, mogućnost kirurški promijenjenih tijela mogu prkositi prirodnosti spola i određujućoj moći samog biološkog spola, no nije pomutio predodžbu prema kojoj je spol u osnovi lociran unutar fizičkog tijela, a ne unutar jezika, pokreta ili drugih preformativnih pokazatelja. Zapravo, razni su se društveni i kulturalni faktori urotili da učine tjelesne modifikacije tako normalnima, tako potrebnima da ne izabrati ići na kozmetičku kirurgiju ponekad se tumači kao promašaj i odustajanje od pokušaja da se upotrijebe sva moguća sredstva da bi se održao mladenački, a tako i društveno prihvatljiv i privlačan, tjelesni izgled. Kompleksnost ovoga područja, posebice tijela kao društveno ovisnog, kao bojnog polja, područja višestrukih konflikata i otpora, gdje se povijesti rasnih, nacionalnih i spolnih nejednakosti odupiru izborima koje pojedinci donose u pogledu svoga tijela.

Istražili smo neka od bojnih polja na kojima se odvijaju igre Barbikama. Ako nas je Barbie naučila ičemu o spolu, to je da je ženstvenost u potrošačkoj kulturi pažljivo izveden prikaz, paradoksalne postojanosti i povodljivosti. Jedan izgled, jedno zanimanje, jedan identitet može biti zamijenjen nečim drugim, dok je Barbikino tijelo ostalo vječno mlado, nepromijenjeno, netaknuto raznornim djelovanjem godina ili celulita. Ona je uvijek savršeno vitka, uvijek sposobna potrošiti i biti potrošena. Mattel je vješto uspio preokrenuti izazove feminističkog protesta, etničke raznolikosti i poremećen multukulturalizam u novu vrstu odjeće i boja kože, pridodanih onima anoreksičnog tjelesnog ideala.

Preživjela tinejdžerka

Kulturalna ikona kakva jest, Barbie ipak ne može biti trajno locirana ni u jedno kulturalno područje. Njezino je značenje promjenjivo prilagodbom i premještanjem u različite kulturalne kontekste, od kojih se neki, kao što smo vidjeli, rugaju mnogim od predodžbi o ženstvenosti i konzumerizma koje ona personificira. Kada promatramo Barbie i njezina značenja, moramo imati na umu da ona nije samo stanovnik subkultura u SAD nego je i svjetski putnik. Proizvod globalne tekuće trake, lutka Barbie svoju egzistenciju duguju internacionalizaciji tržišta rada i globalnim tokovima kapitala i robe koji danas karakteriziraju industriju igračaka, kao i druge industrije u poslijehladnoratovskom razdoblju. Dizajnirana u Los Angelesu, proizvedena u Tajvanu ili Maleziji, distribuirana po cijelom svijetu, Barbie je američki proizvod samo imenom. Prokrčivši sebi put na stalno rastuće svjetsko tržište, Barbie donosi sa sobom dio sjevernoameričkog kulturalnog podteksta koji smo naglasili u analizama. Kako se onda ova preživjela tinejdžerka interpolira u kulturalni krajolik sela Maya, Bombaya ili malagaških gradova kompleksna je tema koju tek treba istražiti.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole